|
IZVOR: http://www.ozalj.com/index.php?gl=povijest&str=grad_ozalj Vjerojatno je da su stari grad Ozalj podigli moćni knezovi Babonići kao branik od provale njemačkog plemstva iz susjedne kranjske koje je svoju vlast nastojalo proširiti i u ovaj dio Hrvatske.  Prve autentične vijesti o Ozlju potječu iz XIII stoljeća. U prvoj polovici XIII stoljeća kratko vrijeme Ozalj je u rukama Bele III/ IV, ali od 1278. ponovo je u  posjedu Stjepana Babonića. Kad su se Babonići pobunili protiv Karla Roberta Anžuvinca, izgubili su 1325. među ostalim svojim imanjima i Ozalj. Od tada je to kraljevski grad kojim upravljaju hrvatski banovi drzeći u Ozlju svoje kaštelane. U to vrijeme podignuto je pod gradom slobodno kraljevsko mjesto (libera villa domini  regis) koje je prilično stradalo od provale susjednih Teutonaca, njemačkih križara, zbog čega je ban Mikac Prodavić 1329. godine preselio stanovnike na otok Ključ, tamo gdje je danas selo Trg. Preseljeni stanovnici dobili su posebne povlastice.  Grad Ozalj ostaje u rukama Hrvatsko-Ugarskih vladara do 1398. godine kad ga je kralj Zigmund (Sigismund) predao za zasluge knezu Nikolu Krčkom. Novi vlasnici dugo su se sporili sa zagrebačkim Kaptolom zbog crkvene desetine. Godine 1479. Ozalj je već u rukama modruške loze Frankopana. Knez Bernardin Frankopan izdaje 1479. Godine nama već poznatu povelju kojom dozvoljava Tržanima da mogu opet naseliti "Dragu pod Ozljem" pošto je ostala pusta a opasnost od Nijemaca vec odavno  minula, pa je tako obnovljeno Ozaljsko naselje "Podgraj". U to su vrijeme u Hrvatskoj učestale provale Turaka. Prva provala u okolini Ozlja zabilježena je 1511. godine. Od tada Ozalj drži jaku posadu u kojoj je mnogo vojnika iz susjedne Kranjske. Radi uzajamnog pomaganja u borbi protiv Turaka 1. veljače 1544. godine gospodar Ozlja Stjepan Frankopan sklapa vojni savez sa svojim šurjakom Zrinskim Sigetskim a ujedno oni udružuju i svoje posjede. Poslije Nikoline smrti kod Sigeta 1566. Ozalj naslijediše njegovi sinovi. Godine 1577. smrću Stjepan Frankopana (pokopan u Sveticama), ostaje Ozalj od 1580. u posjedu Zrinskih sve do 1670. kad poslije poznate urote polovicom imanja vlada ugarska komora, a drugom polovicom Adam, posljednji Zrinski, poginuo 1691. kod Slankamena.
Stari grad Ozalj.
Arhitektonski grad je dosta raznolik. Građen i nadograđivan je u različitim razdobljima i svaka je epoha dala svoje obilježje tom neobično vrijednom zdanju. Neki oblici gradnje upućuju nas na XIII stoljeće. Cijeli kompleks grada sastoji se od ulazne kule, manje kule s lijeve strane ulazne kule, glavne branič-kule, južnog, istočnog i sjevernog gradskog krila (sva tri krila su velike zgrade na dva kata) i tzv. "Palasa Zrinskih" ili "žitnice", zgrade nešto izdvojene i smještene na strmoj litici iznad Kupe. Od grada proteže se visoki kameni zid sa šest polukružnih kula. Prema potoku ispod južnog gradskog krila vide se tragovi vrlo starog kamenog zida, mjestimice debelog preko jedan metar.
 U grad se ulazi s njegove južne strane preko drvenog mosta koji leži na kamenim stupovima.  Srednji stup je zapravo nekadašnja kula-stražarnica. Taj je objekt gradjen od tesanog kamena i arhitektonski je vrlo zanimljiv i vrijedan. Donji dio gradjen je na osnovi trokuta, dok je gornji četverokutan.  U gornjem je dijelu bila prostorija s tri puškarnice i s otvorenom stranom prema ulazu u grad. Do godine 1821. podizao se je sve do ove kule most na lancima, o čemu i danas svjedoče dva kotura u rupi zida ulazne kule.  Dvokatna ulazna kula s lijepo profiliranim kamenim dovratnikom i teškim hrastovim vratima vrlo je često gradjena. Njezin prvi kat potječe iz zrinskih vremena, a drugi kat nadogradio je grof Franjo Perlas (1743-1753) kad je preuredjivan i obnavljan cijeli grad i dobio današnji izgled. S desne strane kule, sasvim na uglu, bliže zemlji uzidana je kamena ploča s tekstom na latinskom jeziku, koji glasi u slobodnom prijevodu:" Poglaviti i velemožni gospodin Juraj grof Zrinski, meštar kraljevskih tarnika u Ugarskoj,  savjetnik posvećenog rimskog carskog i kraljevskog veličanstva i župan zaladske županije itd. dade me učiniti godine Gospodnje 1599." Ova je ploča vjerojatno  nekada stajala u niši nad vratima.Ispod kule vodi nadsvođen prolaz u kojem s desne strane pri dnu vidimo ulaz u nekadašnje tamnice. S ulaznom kulom na lijevoj strani spojena je drvenim trijemom manja okrugla kula iz XV stoljeća, nekada vjerojatno stražarnica ili oružarnica. Nasuprot ulaznoj kuli uzdiže se dvokatna kula kojom završava sjeverno gradsko krilo.  Ova najjača branič-kula potječe iz XIII stoljeća. U prizemlju, u prolazu sjevernog  gradskog krila, vidi se zazidan kamin od tesanog kamena kraj kojeg su se zimi grijali stražari.Lijevo uz branič-kulu vode stube prema najstarijem dijelu grada, "Palasu Zrinskih", objektu koji je do današnjeg dana sačuvao autentični izgled iz XVI stoljeća. Desno od branič-kule vodi glavni ulaz u gradsko dvorište. Pod kulom u živoj stijeni postavljena je 1971. godine brončana spomen ploča u znak sjećanja na 300-godišnjicu   pogubljenja Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana s tekstom: NAVIK ON ZIVI KI ZGINE POSTENO F. K. Frankopan U povodu tristo godišnjice smaknuća zatočenika hrvatske samostalnosti i hrvatskih književnika bana Petra Zrinskog i kneza Frane Krste Frankopana podiže narod Ozlja 30. travnja 1971.   Na lijevoj istoj strani u zidu je kameni grb Frankopana iz XV stoljeća. Ovdje je između zida i kamene stijene do 1875. godine stajala zgrada kroz koju su vodila unutrašnja gradska vrata. Spomenuti grb nalazio se nad tim ulaznim vratima. Putem koji se blago penje uskoro stižemo u gradsko dvorište. Desno ugledamo okruglu kulu tzv. "obli turen", kojeg su bili nekada dužni prema urbaru ozaljskog vlastelinstva  održavat stanovnici sela Trg. Na ovu kulu nadozidano je i XVIII stoljeću južno gradsko krilo, ali su podrumske prostorije ovog krila još iz vremena Zrinskih. U podrumskoj prostoriji od okrugle kule još do 1960. godine bio je s lijeve strane ulaznih vrati uzidan kameni izljev za vodu, što nas navodi da je ta prostorija nekada služila kao kuhinja.  Ako pođemo dalje, ravno prema nama je unutrašnje gradsko dvorište u kojem se nalazi cisterna, građena u XV stoljeću. Na kamenoj ogradi bila je nekoć uklesana 1450. godina.  Nad ulaznim vratima istočnog krila (nekada podrumi) uklesana je 1824. Vjerojatno su te godine u tom zidu probijena vrata. S desne strane ulaznih vrati u podrume vidi se zazidan prozor s dvodjelnim kamenim okvirom (bifora) koji svakako pripada davnijem vremenu.  Svratimo li pogled gore na lijevo, opazit ćemo u I katu hodnika sjevernog gradskog krila četiri masivna kamena stupa koji nose oble kamene svodove i pretpostavlja se da pripadaju razdoblju XV i XVI stoljeća. U I i II katu istočnog gradskog krila razabiru se zazidani prozori i otvori za loženje peći. U gornje prostorije ovog dijela grada ulazi se preko drvenih hodnika, čija konstrukcija leži na drvenim konzolama.  U sjeverno gradsko krilo ulazi se kroz kameni trijem, koji je ujedno i predvorje male gradske kapelice. Ulazna vrata kapelice imaju prekrasno profiliran kameni dovratnik u gotičkom stilu. Današnja gradska kapelica (sada bez inventara) potječe iz XVIII stoljeća, ali se gradski kapelan spominje vec 1501. godine, dakle kapelica je postojala već i prije.  U XVII stoljeću bila je podignuta kapelica sv. Antuna Padovanskog izvan gradskog zida. Ova kapelica je porušena potkraj XIX stoljeća, ali dijelovi temelja postoje jos i danas. Iz ove kapelice potječu kipovi sv. Roka i sv. Sebastijana (XVII stoljeće) i danas se nalaze u Zavičajnom muzeju Ozlja, a kip sv. Antuna i dva oltara na kojima su stajali navedeni kipovi u vlasništvu su crkve sv. Vida u Ozlju. Sjeverno gradsko krilo je po veličini i po broju prostorija najveće. U gornje katove vode kamene stepenice iz XVIII stoljeća, a dijelom su sačuvana u hodnicima i izvorna vrata od kovanog željeza iz XVIII stoljeća kao i drveni stropovi u prostorijama II kata.  "Palas Zrinskih" je čvrsto zdanje, građeno u obliku pravokutnika i podignuto na živoj stijeni, koja se strmo uzdiže nad Kupom. Ispod ovog dijela grada je početkom ovog stoljeća probijen tunel kroz koji vodi željeznicka pruga. Taj najstariji dio  grada sačuvao je do danas svoj izgled iz XVI stoljeća. Pročelje palasa je malo zaobljeno prema unutra i nad ulaznim vratima na prvom katu uklesan je natpis NICO.CO.ZR.1556 (Nicolaus comes Zriniensis 1556 = Nikola grof Zrinski 1556). Dakle, taj je grad Nikola Subić Zrinski Sigetski podigao, ili obnovio 10 godina prije svoje junačke smrti kod Sigeta.  U prizemlju se nalazi predsoblje (u kutu peć s otvorenim ložistem), a lijevo vode vrata u spavaću sobu s ostacima kamina i vrijednim zidnim freskama vjerskog sadržaja, što se inače može rijetko naći u svjetovnim prostorijama naših feudalnih dvorova.  Iz spavaće sobe i predsoblja vode vrata u veću prostoriju, koja je služila vjerojatno za dnevni boravak. Na zidovima ove prostorije pronađeni su oštrim predmetima urezani natpisi na glagoljici i na latinskom jeziku iz XVI i XVII stoljeća, što je također kuriozitet svoje vrste.  U prvom katu nalazi se veliko predsoblje i samo jedna velika dvorana, koja je vjerojatno služila za svečanosti. U ona nemirna vremena, kad je u ratovima s Turcima krv potocima tekla, gospodari ovog grada i proslavljeni junaci na čas bi znali staviti mačeve u korice i latiti se pera. Prema zabilješci Pavla Rittera Vitezovića,  upravo u Ozlju (zacijelo u nekoj dvorani palasa) Petar Zrinski je spjevao, odnosno napisao parafrazirani prijevod iz mađarskog na hrvatski jezik svog brata Nikole "Adriatskog mora sirenu". Ovo Petrovo djelo pisano je ikavskim govorom naroda ovog kraja. Pouzdano se zna da je Katarina Zrinski pisala svoj "Putni tovarus" ovdje kod kuće u Ozlju.  Vjerojatno je u sjeni mirisnog jasmina ili ruže ozaljskog perivoja i Frano Krsto Frankopan napisao pokoju lirsku pjesmicu prožetu dubokom iskrenošću za svoju zbirku "Gartlic za čas kratiti". U XVII stoljeću živio je i djelovao u Ozlju svećenik Klement Jančetić. Kao svećenik bavio se i pisanjem, pa je sigetskom junaku Nikoli Zrinskom posvetio pjesmu "Nadpisanje presvitlom g. Miklousu Zrinskom f. Klementa Jancseticha od Ozlja reda S. F. Pripovidca". Ova je pjesma tiskana ispred djela Brne Krnarutića Zadranina "Vozetje Szigeta grada", objavljeno u Mlecima 1639. Kada je u XVIII stoljeću grad Ozalj obnovljen i izgrađen u lijepo uređeni dvorac, nekadašnji "Palas Zrinski" pretvoren je u skladište žita, pa se od tada zove "žitnica". Uz bedeme grada vode puteljci, a između bedema i gradskih krila su dvorišta, zelene površine i terase. Osobito je s istočne terase prekrasan pogled na dio Ozlja i rijeku Kupu - sve do Ozaljskog slapa, hidroelektrana i nizvodno do sela Trga. Na terasi je vrlo ugodno sjediti ljeti u hladu sjenovitih krošanja drveća, a posebno ljetnih zvjezdanih večeri i promatrati u tihoj vodi odsjaj svjetla ulične rasvjete, okolnih kuća i moglo bi se reći bogato iluminiranih zgrada hidroelektrane. Zaslugom društva "Braće hrvatskog zmaja" u gradu Ozlju postojala je već prije drugog svjetskog rata vrlo bogata muzejska zbirka, ali na žalost dobar dio muzejskih predmeta je u toku tog rata nestao, a samo dijelom je zbirka prenesena u Zagreb. Modruš, Ozalj – U boj, u boj za dom! izvor: http://www.ozalj-tz.hr/stari_grad_ozalj.asp Svijest o vlastitom identitetu i kulturi je najbolja odbrana od erotske inteligencije i dežurnih zatiratelja i mrzitelja svega hrvatskog, koji namjerno i smišljeno nastranim izokretanjem povijesnih činjenica žele rastočiti Hrvatski narod, kako jučer tako i danas. Zatvoriti oči, pamet i savjest pred tom pojavom, koja i Thompsonovu "Lijepa li si" proglašava fašističkom pjesmom, a koju Slaven Bilić pušta prije utakmice našim nogometašima u Austriji (HRT1, 16. lipnja 2008.), znači biti u službi Zmaja. Uz današnje indolentne hrvatske "intelektualce", koji okreću leđa vlastitoj povijesti, lako je hipnotizirati narod i uvjeravati ga da je čak i zrinsko-frankopanski "U boj, u boj za dom!" ustaška umotvorina. Modruš, 1673. godine Knezovi Krčki, kasnije prozvani i Frankopani (Frankapani) imali su posjede diljem Hrvatske, a pisali su se knezovima Krčkim, Senjskim, Modruškim, Brinjskim, Ozaljskim... Genealoško stablo obitelji Frankopana, koja je tijekom nekoliko stoljeća bila povezana sa sudbinom Hrvatske, poznaje 114 pripadnika ove obitelji, od 1118. pa sve do 1671. godine, pa ipak, sačuvano je tek nekoliko njihovih grobova i samo 13 nadgrobnih ploča ili njihovih dijelova. Nekad veliki i slavni srednjovjekovni grad Modruš povijesno je središte frankopanske moći. Iznenađuje koliko se o Modrušu malo zna i koliko su njegovi prostori slabo istraženi, posebno kada je riječ o velikom naselju ispod utvrde, kojega su temeljito poharali Turci 1493. godine. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenut je projekt (Dr. sc. Milan Kruhek) arheološkog istraživanja Modruša koji je doživio neslavni kraj. Zašto je bilo tako znaju članovi CK Saveza komunista Hrvatske, koji, naravno, o tome još i danas šute. Današnji ostaci utvrđenog plemenskog, župnog, biskupskog i feudalnog grada Modruš Ovdje je u boju Rimljana s Japodima ranjen (35.- 33. pr.Kr,) Oktavijan, budući rimski car August, tu su međusobno ratovala dva Hrvata, knez Ljudevit Posavski i Borna (821.), a naš jezikoslovac Vladimir Putanec tvrdi da je prva hrvatska inkunabula (tiskana knjiga), glagoljski Misal po zakonu rimskog dvora (Missale Romanum) tiskao pavlin fra Nikola upravo u Modrušu, 1483. godine, devet godina prije otkrića Amerike. Utvrda (gradina), koja se od 1437. naziva i Tržan-grad, podignuta je na strmom čunjastom brijegu (670 metara), a 90 metara niže, u podnožju i ravnim dijelovima modruškog brijega razvio se veliki srednjovjekovni grad Modruš (koji po broju stanovnika nije zaostajao za tada najvećim hrvatskim gradovima), zaštićen odbrambenim sustavom kula i bedema duljine 1200 metara - važno duhovno i trgovačko središte srednjovjekovne Hrvatske, i povijesno središte frankopanske moći. To je bio njihov prvi i najvažniji kopneni posjed i sjedište iz kojeg su vladali od 1163. do 1530. godine tj. do turske invazije (1493., 1522., 1524. i 1527.). Izuzev crkve Sv. Trojstva od nekad slavnog hrvatskog grada danas zapravo i nema vidljivih tragova. Prvi sigurniji spomen starohrvatske Modruške županije nalazimo u ispravi/darovnici ugarsko-hrvatskog kralja Stjepana III., izdane 1163. godine, kojom on, pozivajući se na raniju odluku svoga oca kralja Gezije II, knezovima Krčkim daje utvrdu i grad Modruš uz najprometniju cestu koja je povezivala sjeverne krajeve Hrvatske s Jadranskim morem preko prijevoja na Kapeli. Kralj Karlo Robert, koji je 1333. bio u Modrušu gost knezova Krčkih, potvrđuje im prava ubiranja maltarine (cestarina koja se do pojave novca plaćala i kunovinom tj. krznom kune).
Jozefinska cesta (lijevo) i vijadukt Modruš na autocesti Zagreb – Split (desno). U sklopu ilirskih provincija Rimljani grade cestu Sisak - Senj (dio tzv. Jantarskog puta koji je spajao Baltičko more s Rimskim carstvom). Premda do sada nije pronađeno izvorno nalazište s ostacima rimske ceste u Modrušu, možemo pretpostaviti da je Jozefinska cesta koja je spajala Karlovac sa Senjom, građena od 1774. do 1778. (i asfaltirana tek 1982. godine!!!), slijedila njezinu trasu. Modruš je danas svojevrsno predgrađe Josipdola kod Ogulina. Izgubio je svoju važnost nakon tragične bitke s Turcima na Krbavskom polju godine 1493. Modruš je na obroncima Velike Kapele, a Kapela (Velika i Mala) se nekada zvala Gvozd - Alpae ferrae - po nalazima željeza/gvožđa. No Gvozd se naziva i planinski predio između rijeka Kupe, Korane i Gline koji je po nesretnom hrvatskom kralju Petru Svačiću dobio ime Petrova gora, naraštajima Hrvata poznata samo po partizanskoj bolnici i ratnoj tiskari partijskog glasila Vjesnik. Bilo bi tako još i danas da nije bilo te nesretne "crne Tuđmanove diktature". Mnogima na žalost.
Frankopani su otvarali rudnike željeza, lijevali čavle i pile, gradili pilane i razvijali međunarodnu trgovinu preko luke u Senju. Neki današnji profesori Filozofskog fakulteta u Zagrebu upinju se dokazati da knezovi Krčki nisu bili etnički Hrvati već Talijani! Krčki knez Dujam I (+1163) rodonačelnik je hrvatske feudalne dinastije Frankopan koja se razvila do moći u europskim razmjerima, a završila je s ubojstvom Krste Frankopana (+1671) u Bečkom Novom Mjestu. Nepobitno je da su potomci kneza Dujma (Duje) bili izraziti glagoljaši, zaštitnici hrvatskog narodnog jezika i pisma, i da su stoljećima ratovali protiv Mlečana. Hrvatski knez Nikola IV (+1432), drugi hrvatsko-dalmatinski ban među krčkim knezovima, i najmoćniji velmoža u Hrvatskom Kraljevstvu, bio je ujedno i prvi krčki knez koji se potpisivao s pridjevkom Frankopan (Frangipanibus) jer mu je papa Martin V izdao (politički savez?) ispravu kojom "potvrđuje rimsko podrijetlo krčkih knezova od pradavne (tj. od 1014.) rimske obitelji Frangipane" (frangere pane – lomiti kruh), i dodijelio grb, kakav su imali i rimski Frangipani: dva lava koji lome kruh. No krčki knezovi zadržali su i stari koji se sastoji samo od zvijezde (šest krakova) u gornjem zlatnom polju. Posljednji i najpoznatiji izdanak frankopanskoga roda, hrvatski pjesnik (Fran) i ratnik Krsto Frankopan (1643.-1671.), oženio se s rimskom plemkinjom Julijom de Naro, nečakinjom kardinala Barberinija. "Tim činom je Krsto priznao da je Roman"- kažu u svom zanosu ti naši profesori. Po takvom njihovom učenom tumačenju mi bi morali vjerovati da je i francuski kralj Luj XIV ženidbom s princezom Marijom Antoanetom priznao da je Austrijanac, da je njemački princ koji se oženio s engleskom kraljicom priznao da je Englez, ili da je Mesić koji se oženio s pravoslavnom Ukrajinkom postao Ukrajinac. Malo morgen! Crkva Sv. Trojstva iz XV stoljeća U doba kad je Modruš bio sjedište Modruško-Krbavske biskupije (1460. – 1493.) postojala su dva samostana: franjevački i dominikanski - i devet crkva od kojih je sačuvana jedino današnja župna crkva Sv. Trojstva, u više navrata pregrađivana. Ispod crkve nalaze se ostaci ruševina katedrale sv. Marka, a istočno od crkve ruševine kapele sv. Antuna Padovanskoga. U velikosrpskoj agresiji 1991. su srpske granate iz pravca Plaškog oštetile zvonik župne crkve. Nakon smrti Nikole IV, u Modrušu je 1449. održana čuvena podjela svih frankopanskih posjeda među njegovim nesložnim sinovima, i započet je kraj apsolutne frankopanske moći u znatnom dijelu Hrvatske te u dijelu Bosne. Grad Modruš s utvrdom dobio je najstariji sin Stjepan II., a obiteljsko stablo Frankopana razgranalo se na Frankopane Cetinjske (izumrli 1543.), Slunjske (+ 1572.), Ozaljske (+1577.) i Modruške (+1671.). Crkva Sv. Trojstva Urbar Modruški (1486.) ima 40 stranica i važan je hrvatski pravni dokument, izvorno pisan glagoljicom. Sadrži za ono vrijeme uobičajeni kodeksi pravnih i društvenih normi o odnosu feudalac – kmet. Stariji i poznatiji od Modruškog zakonika je Vinodolski zakonik (1288.) knezova Krčkih, u to vrijeme najnapredniji zakonik u Europi. Vinodolski zakonik je zapravo skup zapisanih običajnih prava i kazni, a članak 18. i 19. tog zakonika daje i ženama pravo glasa!
Inkunabule - knjige tiskane od Gutenbergova početka do 1500. godine kad je europsko tiskarstvo još bilo u povojima (in cunabulis - u kolijevci) - su važne za opću i nacionalnu kulturu. U Hrvatskoj je tiskano 9 inkunabula, od čega pet glagoljicom. Prva hrvatska inkunabula, hrvatski prvotisak (po jeziku i po glagoljičkom pismu), Misal po zakonu Rimskog dvora (Missale Romanum), tiskan je godine 1483. u Modrušu(?), koji je ujedno i prvi Misal u Europi koji nije tiskan latinicom i latinskim jezikom, i koji je prvi tiskan dvobojno, crveno i crno. Osim toga, glagoljički tisak hrvatske inkunabule izdvaja iz slavenske inkunabulistike! Hrvatski arheolog prof. Bare Poparić odbija priču da su glagoljicu izumila braća Sv. Čiril i Metod, i tvrdi da su glagoljicu stvorili Hrvati, a takvog je mišljenja bio i Austrijanac dr. Ernest Doblhoffer, stručnjak za glagoljicu. Glagoljicu su u tiskarstvo i uveli Hrvati. Budući da su hrvatske inkunabule tiskane i latinicom, Hrvati su jedini narod koji ima inkunabule tiskane na dvama pismima. Zagrebačka katedrala s glagoljskim natpisom na spomen 1300. obljetnice pokrštavanja Hrvata Kopija Meštrovićeve skulpture s glagoljskim natpisom Povijest Hrvata (izražena likom Žene-Majke, lik Majke Domovine), ispred zgrade Rektorata Zagrebačkog sveučilišta. Očekuje se da Srbija vrati taj spomenik. Zašto tako malo znamo o našoj prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi? Zašto je u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju ta tema 50 godina zaobilažena dok smo istovremeno o kuhanoj svinjskoj glavi morali znati baš sve? Druga hrvatskoglagoljska inkunabula Brevijar po zakonu rimskoga dvora tiskana je godine 1491. u ličkom mjestu Kosinju kod Otočca (knezovi Kosinjski spominju se 1071. u listini hrvatskog kralja Petra Krešimira IV). Tiskaru su osnovali knezovi Frankopani, a Kosinj kao simbol hrvatske kulture ima svoje mjesto i u Gutenbergovom muzeju u Mainzu.
Misal sadrži sve tekstove potrebne za slavljenje sv. mise, i taj se obred u cijelom katoličkom svijetu održavao isključivo na latinskom jeziku, s jednom iznimkom – u Hrvatskoj. Jedino su biskupske odnosno katedralne crkve (s izuzetkom Senja) zadržale latinsku misu. Misali ocrtavaju odnos Frankopana prema kulturi i narodnom jeziku (čakavština) te njihovu ulogu u hrvatskoj nacionalnoj povijesti. Pojava prve hrvatske inkunabule, u doba kad se Hrvatska tog vremena suočavala se s najezdom Turaka, posebno nakon pada Bosne godine 1463., svjedoči o velikom gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu, i pokazuje da Hrvati nisu bili zatvoreni na rubu europskih kulturnih i znanstvenih događaja. Turci se prvi put pojavljuju u okolici Modruša 1470. godine. Nakon Krbavske bitke Jakub Paša je 1493. opljačkao, spalio i porušio grad Modruš, ali ga obnovlja Bernardin Frankopan Modruški, koji je preživio bitku na Krbavskom polju, i 1500. započeo gradnju nove utvrde Ogulin. Ozalj - stoljećima star zrinsko-frankopanski grad Turci dolaze 1511. u okolicu grada Ozlja (od 1398. vlastelinstvo Nikole IV Krčkog, a od 1479. u rukama modruške loze Frankopana). U očajanju pred naletima Turaka, Šimun Kožičić Benja (+1536), biskup Modruški, je 1513. na Lateranskom koncilu opisao razaranje Hrvatske i uputio molbu za pomoć u oružju. Godine 1522. Bernardin Frankopan Modruški (+1529.) pred Državnim senatom u Nurnbergu zaklinje zapadne snage za pomoć ("Tiče te se dok susjedova kuća gori"), a njegov sin Kristofor (+1527) govori papi Hadrijanu IV: "Sveti Oče! Grofovi, baruni, plemeniti i obični ljudi Kraljevstva hrvatskoga obraćaju se Svevišnjem Bogu Ocu govoreći ovako, `Ti koji si najstariji i najmoćniji među nama moraš zauzeto iznijeti naš slučaj pred Svetim Ocem Papom i pred Svetom Stolicom, kao i pred kršćanskim knezovima i kraljevima. Opiši im sve boli, nedaće i grozote s kojim nas Turci razdiru, kako napadajući našu zemlju nasilno odvode ljude u okrutno zatočeništvo, kako smo - napušteni od sviju - prisiljeni ili svi napustiti naše domove i lutati po svijetu, moleći milostinju, ili zaključiti sporazum s Turcima i služiti im ukoliko nam pomoć Svete Stolice bude uskraćena." Jedina kopija Kristoforova govora Oratio ad Adrianum Sextum Pont. Max. Christophori de Frangepanibus veg. Seg. Modrusieque Comitis čuva se u Britanskoj nacionalnoj knjižnici u Londonu. Zbog odbrane od Turaka sklopili su vojni savez Stjepan Frankopan i njegovog šurjak hrvatski ban Nikola IV Zrinski 1544. godine. Ove dvije hrvatske obitelji sklopile su u prošlosti sličan savez: 1212. godine Bribirski knez Šubića (od koji će nastati loza Zrinski) i knez Krčki zajedno su odbranili Trogir od Tatara. Velikoj turskoj vojsci pod zapovjedništvom sultana Sulejmana Veličanstvenog i vezira Mehmeda Sokolovića, koja se ljeti 1566. kretala prema još neosvojenom dijelu Ugarske i Beču, ispriječila se na putu mala tvrđava Siget. Upornom odbranom, pod zapovjedništvom hrvatskoga bana Nikole IV Zrinskog (Zrin, 1508. – Siget/Mađarska 7. rujna 1566.), zadržana je turska vojska u opsadi mnogo duže nego je to itko mogao očekivati ("Vukovar"). I nakon nestanka svake nade u pomoć carskih bečkih trupa, posada Sigeta i dalje je branila grad i napokon gotovo sva izginula u posljednjem jurišu u rujnu 1566. godine. Scenski prikaz zbivanja drame u Sigetu, i pogibije Nikole Zrinskog, prvi je učinio njemački dramatičar Theodor Korner, čijom je dramom Niklas graf von Zriny otvorena 4. listopada 1834. prva kazališna zgrada u Zagrebu - Stankovićev gornjogradski teatar. Ivan pl. Zajc (+1914.) je, prema drami Theodora Kornera, skladao operu NIKOLA ŠUBIĆ ZRINJSKI. Ovo njegovo remek-djelo prvi je put izvedeno u Zagrebu 4. studenoga 1876. Zbog uspjelosti glazbenih i nacionalnih elemenata što svojim herojskim patriotizmom funkcionira kao znak hrvatske pobjede, Nikola Šubić Zrinjski je najizvođenija i najzabranjivana hrvatska opera. Vlast u Hrvatskoj tabuizirala je temu Zrinski-Frankopani i hrvatskih povijesnih junaka, pa su zrinsko-frankopanske teme na neki način barometar hrvatske slobode. Proslava 400. obljetnice bitke kod Sigeta koju su 1966. g. Mađari obilježili na najvišoj razini, kod nas se nije održala jer ju je osobno zabranio dr. Vladimir Bakarić, predsjednik CK Saveza komunista Hrvatske. U 1985. godini, koja je bila proglašena „Europskom godinom glazbe“, u Muenchenu je pod pokroviteljstvom predsjednika Bavarske – Franz Josef Straussa bila praizvedba opere „Nikole Šubića Zrinskog“. Jugoslavenski generalni konzul u Muenchenu službeno je prosvjedovao protiv "jedne ustaške opere", nazivajući sve to "ustašlukom" (Ustaschatreiben in Muenchen). ZABRANE KULTA ZRINSKIH I FRANKOPANA od 1900. do 1918. Habsburgovci od 1924 do 1941. Karađorđeva Jugoslavija od 1945 do 1969. Titova Jugoslavija od 1972. do 1990. Titova Jugoslavija nakon Karađorđeva Svako njihovo spominjanje smatralo se, kako je to Krleža lijepo rekao, malograđanštinom, a za "dobro vaspitanu radničku klasu" i "jugoslavenskog nadčovjeka, udarnika i heroja" to je bila kategorija: nacionalizam, šovinizam, klerofašizam. Mlađi naraštaj Hrvata to ne zna, inače bi lako prepoznao tko su ti što štakorski uporno još i danas govore i pišu o "ustašofilima", i ponavljaju arhaične fraze.  Prvobitni vlasnici slobodnog kraljevskog grada/tvrđave Ozalj bili su knezovi Babonići-Blagajski (do 1325.), a nakon smrti Stjepana Frankopana prelazi pod obitelj Zrinskih (od 1577. do 1670.). Grof Franjo Perlas, od 1743. novi vlasnik, obnavlja i preuređuje gotički grad te mu daje današnji barokni izgled. Stari grad Ozalj je od 1928. g. vlasništvo Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja“ koja ga obnavlja i uređuje Zmajski muzej: 1.) Zrinsko-Frankopanski muzej, 2.) Galerija slika domaćih i stranih slikara, 3.) Dvorana hrvatskih grbova i zastava, 4.) Arhiv i knjižnica s 20.000 različitih povjesnih dokumenata i 7.000 knjiga. Nakon oslobođenja Družba je zabranjena (1946.), a Ozalj u ime naroda oduzet i opljačkan. U slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj Ozalj je vraćen Zmajevcima koji ga ponovno uređuju.
 
Suveniri
"Palas Zrinskih", građen u obliku pravokutnika i podignut na živoj stijeni, koja se strmo uzdiže nad Kupom, sačuvao je do danas svoj izgled iz XVI stoljeća. Nad ulaznim vratima uklesan je natpis NICO.CO.ZR.1556 (Nicolaus comes Zriniensis 1556 = Nikola grof Zrinski 1556), znači da ga je prije svoje junačke smrti podigao Nikola Zrinski (Sigetski). U "Palasu Zrinskih" se u XVII stoljeću oko Zrinskih i Frankopana oblikovao tzv. ozaljski književno-jezični krug s idejom stvaranja jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika koji bi se temeljio na preplitanju kajkavskoga, čakavskoga i štokavskoga jezika. Krajnji cilj i svrha je duhovno ujedinjenje svih Hrvata. Palas je u XVIII stoljeću pretvoren u žitnicu. Kada je Hrvatska bila dio srednjoeuropske «integracije» pod vlašću Habsburgovaca i kada su iz bečkog dvora dolazile poruke da se smanjuje samostalnost Hrvatske, Zrinski su bili ti koji su objedinili hrvatske seljake i plemiće te podignuli ustanak za slobodu. Smrću Petra Zrinskog (Vrbovec, 6. lipnja 1621. - Bečko Novo Mesto, 30. travnja 1671.), i Frana Krste Frankopana (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. - Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.), bečki je dvor želio dati zastrašujući primjer svima koji bi se možda mogli pobuniti protiv kralja u budućnosti. Konficirana su im sva imanja i oduzete časti. Osuđeni su na smrt i pogubljeni 1671. u Bečkom Novom Mjestu («Haagu»). Beč, 20. svibnja 1671. - «Kad je Zrinski stupio na stratište, skinuo je kaput i predao ga svom pažu Tarodiju. Raskopčao je i haljetak, koji je još noć prije izrezao oko vrata. Njegov mu je paž zavezao oči zlatom izvezenim rupcem, te isto tako skupio i kosu. Bez govora ili oproštaja kleknuo je pred narodom. Dok je molio posljednju molitvu 'U Tvoje ruke predajem svoj duh', točno kad je tuklo devet sati, primio je krvnikov udarac, koji je bio nesretan i stoga je morao podnijeti još jedan, te je glava posvema odrubljena. Nakon toga su izvjesne časne, u tu svrhu naručene osobe, mrtvo tijelo i glavu položile postrani i prekrile već pripremljenom crnom tkaninom, kao i stratište koje je bilo kao iz jedne velike cijevi preliveno krvlju sve do prednje strane i sve do stuba po kojima se uspeo... Dok se čitala osuda, Frankopan je zatvorenih očiju dosta glasno molio i poljubio križ nekoliko stotina puta. I nakon pročitane osude glasno je upitao nema li za njega nikakva pomilovanja... Potom su se otvorila vrata koja su vodila u drugo dvorište i odveli su ga na stratište, gdje je u ruci držao raspelo i više od četvrt sata se molio osobito glasno i jasno na latinskom i zazivao Boga... Nakon toga su mu zavezali oči, te je kleknuto i stalno zazivao 'Isuse, Marijo', sve dok nije primio krvnikov udarac, koji je bio još nesretniji od onoga koji je primio Zrinski. S time da ga je ovaj zahvatio po ramenu, tako da je Frankopan zapravo pao na glavu, okrenu se i podignuo glavu te ponovno htio ustati i pri tom podizanju povikao 'Isuse'. Tada je primio drugi udarac, te je glava sasvim odrubljena. Kad je sve to prošlo, oba su tijela i glave neko vrijeme pokazivana narodu i onda su položena u dva za njih pripremljena lijesa… « Posljedice tog čina se do dana današnjeg kobno protežu kroz hrvatsku povijest.  Zmajevi su posmrtne ostatke Petra Zrinskog i Krste Frankopana prenijeli u Zagreb, i 30. travnja 1919. položeni su u kriptu zagrebačke Katedrale, a 1944. položili su u kriptu i posljednje ostatke Petrovog sina Ivana IV. Antuna Baltazara Zrinskog. Misu zadušnicu je služio zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Ljubomir Škrinjar izvor: http://hakave.org/index.php?option=com_content&task=view&id=2758&Itemid=152
Na vapnenačkoj stijeni, ponad tihe, zrcalne Kupe, osovio se zrinsko-frankopanski stari grad, simbol Ozlja i srce njegovog povijesnog razvitka. Unutar zidina, kao i u okolici mjesta, nađeni su prapovijesni, starorimski i srednjovjekovni arheološki nalazi, no prvi povijesni zapis o gradu potječe iz 1244.godine.
Kao vlasnici smjenjuju se najmoćnije feudalne porodice: Babonići, Frankopani; Zrinski, a u 17.st. Ozalj doživljava svoje najsjajnije razdoblje, postavši neslužbenom hrvatskom prijestolnicom- u njemu stoluje ban Petar Zrinski, a u kulturnom životu "vlada"ozaljski književno-jezični krug.
Tragičnim smaknućem bana Petra Zrinskog i grofa Frana Krste Frankopana 1671.godine nasilno je prekinut procvat grada.
U 18.st. temeljito ga pregrađuju novi vlasnici, Perlas i Batthyani, koji će do tada pretežito gotičkom gradu dati današnji, barokni izgled.
Prema svojoj vrijednosti stari grad Ozalj pripada prvoj spomeničkoj kategoriji. U njemu je smještena bogata zbirka zavičajnog muzeja.
Od ostalih građevina ističu se barokna župna crkva Sv. Vida (spominje se već 1349.) i "kamena palača" Munjare, stare hidroelektrane iz 1908.god. Uz Ozalj, kao drveno naselje spominje se i Trg, nekoć planski građeno srednjevjekovno selo, zatim Vivodina, dvorci i plemićke kurije u Jaškovu, Zorkovcu, Grdunu, Hrašću, Vrhovcu (Plepelić-dvor), Trešćerovcu i Gornjem Pokupju, a u povijesti ovog kraja značajnu kulturnu i gospodarsku ulogu imao je i pavlinski samostan u Sveticama.
Dobivši status grada 1996. godine, kontinuirano urbanizacijom i poboljšanjem životnih uvjeta, Ozalj svoj identitet gradi na spoju povijesno-kulturne baštine i tradicijskih vrijednosti sa životopisnom ljepotom očuvanog okoliša, kojom iskazuje dobrodošlicu svim svojim posijetiteljima. |
